Kućne radosti

srijeda, 18.04.2007.

YouTube

Možda na prvi pogled ne izgleda tako ozbiljno, no novi alat za nadgledanje sadržaja, Claim Your Content, mogao bi ozbiljno utjecati na izbor video materijala dostupnih na Youtubeu.
Youtube, najpopularniji online servis gledanje video sadržaja, odnedavno u vlasništvu Googlea, zbog pritiska brojnih medijskih kuća uveo je još jedan alat za cenzuru sadržaja. Kako ne bi ponovo bio prisiljen sa svog servisa ukloniti stotine tisuća video klipova, što se već dogodilo nakon što je Viacom zaprijetio tužbom Youtibe je pokrenuo Claim Your Content.Ovaj alat trebao bi zakonskim vlasnicima na jednostavan način omogućiti skidanje s YouTubea svih sadržaja za koje oni smatraju da krše autorska prava.

Ovo će se vjerojatno svidjeti medijskim kućama (koje vjerojatno već otvaraju natječaje za mjesta Youtube cenzora), no što se korisnika tiče, količina zanimljivog sadržaja nesumnjivo će se smanjiti. To se ne odnosi samo na sadržaje zaštićene autorskim pravima, već i brojne video uratke koji uopće ne krše autorska prava, pa i one koji se nalaze u "sivoj zoni".

Naime, nakon Viacomove akcije s Youtubea su uklonjeni i brojni sadržaji za koje je iz aviona jasno da ne krše autorska prava. Sada kad Claim Your Content stavi cenzorsku palicu u ruke medijskih kuća i drugih instacni koje vjerojatno neće biti najobjektivnije u određivanju kršenja autorskih prava, za očekivati je da će se ovakvi primjeri ponavljati.

Googleov CEO Eric Schmidt izjavio je da će Claim Your Content napokon stati na kraj svima koji tvrde da Youtube potiče kršenje autorskih prava i smanjiti pritiske kojima je servis izložen. Ovo je vjerojatno točno, no treba se zapitati da li se ovo moglo postići na neki drugi način, bez davanja tako velikih (cenzorskih) ovlasti vlasnicima autorskih prava?

18.04.2007. u 19:30 • 21 Komentara • Print • #

Davanje mita djeci

Nagrade za dobro vladanje i odlične ocjene koje roditelji u robi ili novcu isplaćuju djeci nisu novost. Ali ima nekih mališana koji traže da ih se plati za odlazak na spavanje ili pranje zubi, svaki put.

CHICAGO - Mito je postalo naša svakidašnjica čak i u obiteljima, pa tako mnogi roditelji danas priznaju da podmićuju ili, ljepše rečeno, nagrađuju svoju djecu za razne stvari: od pristojnog ponašanja u restoranu do cjelonoćnog spavanja u vlastitom krevetu.

Često se te nagrade daju za ponašanje kakvo roditelji očekuju od svoje djece. Međutim, može doći do bizarnih situacija. Tako se na primjer jedan bračni par obratio stručnjacima za pomoć jer njihovo dijete ne želi oprati zube ako za to ne dobije nekakvu nagradu.
"Ja mislim da sustav nagrađivanja ima svoje mjesto i vrijeme i dobro djeluje na razvoj sposobnosti djeteta", izjavila je Mary Safyer, direktorica roditeljskog savjetovališta. "Međutim, došlo je do toga da roditelji podmićuju svoju djecu na razne načine, pa im čak i plaćaju za dobre ocjene, za odlazak na spavanje, za održavanje higijene."

18.04.2007. u 10:37 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 16.04.2007.

Krizma

Evo, prošla je i krizma.
Nikako ne mogu naći vremena da nešto napišem.
Evo, sada je ponedjeljak, škola. Jučer i prekjučer slavlje krizme. Uskrs. Možda sutra padne koji post.

DOTADA POZDRAV!

16.04.2007. u 11:32 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 08.04.2007.

Sretan Uskrs

Dragi posjetitelji, želim blagoslovljen i sretan Uskrs vama i vašim obiteljima.

08.04.2007. u 19:37 • 5 Komentara • Print • #

subota, 07.04.2007.

Mitovi o maloj djeci - san ili java

Evo, ovaj bedak piše još jedan post...
Naravno, o čemu drugome nego o maloj djeci. Dobro, 7 godina ali ipak je sve to još mlado. Zeleno. Inače, danas sam imao goste. Predivni ljudi, zaista predivni, sa sinom i kćeri. Mala kćer ima nepunih 2 godine, a već priča kao navinuta. Hoda, trči, veseli se, dere, ali sve u granicama normale i više, potpuno suprotno od svih očekivanja za njenu dob. Iako već grabi sve što stigne i ništa joj ne može promaknuti, sve drugo je OK. Donjela mi je milijardu stvari koje nisam vidio već godinama. Čak je negdje u kući pronašla lopticu kojom sam se loptao još u 3-4 razredu. Čudno, oduvjek sam mislio da je završila u WC-u, barem su mi tako rekli nakon što sam podijelio mamine vaze i plemenito staklo na više dijelova. Inače, ta loptica je tu... Predivna crveno-plava. Čupava, prašnjava, no kad sam postrugao sve te grinje, životinje i prašinu s nje, zasjala je. No, inače... Nakon što je pregledala pod i niže dijelove kuće, krenula je prema višima. Ima negdje pola metra, dakle sve na 70 cm je u opasnosti bilo. Prstići samo idu prema mojim nedovršenim maketama... Avioni su preživjeli nekoliko padova. Kakav je to hrvatski MIG kojem nije nekoliko puta otpao stajni trap? Dakle, onih 70 cm je bilo u direktnoj opasnosti a naviše u indirektnoj. Naravno stolnjaci i krpe su strava pogotovo ako su na njima vilice i noževi. Dok sam pokupljao stvarčice s poda nisam mogao ne opaziti onaj zlobni i podrugujuć smijeh djeteta... Oprošteno mu je.
Sin, Filip, je inače dosta živ, mrvu hiperaktivan sa dozom samovolje, no ovaj puta je bio OK. Popravlja se, a i mislim da će se i to unormaliti. Naravno, makete su opet bile prve na listi... Sve dok mi ne dira airbrush je OK. A i maketa mi je žao bilo... Lijepo je vidjeti kako naš migonja pokušava sletjeti bez kotačića sa krova kuće na zemlju... Otkako mu je polomljen nos i lijevo krilo, možda i nije u stanju više poletjeti. U međuvremenu sam stavio na 80 cm (HA!!!) visine preostale makete koje čekaju farbanje. Naravno, pisanje po ekranu kompjutera i trganje tipkovnice su in ovih dana.
Aaaa, ručak je bio fenomenalan, a ovaj put i dobro pečen krumpir! Zadnji puta se još osjetilo kvrckanje sirovih šnitica među zubima uz komentare tipa "Složenac je prefin.". Na repertoaru se našla jedna fina uskrsna šunka pečena u kruhu u pečnici... Odlična je bila. Poslije toga taj jedan složenac, ni Bog sam ne zna čega svega je bilo unutra. Uglavnom, izdvojio sam plave, crvene i narančaste dijelove. Jedino što sam prepoznao bio je krumpir i komad puretine. Poslije toga, naravno torta. Prekrasna jedna, od naranče uz dodatak svakakvih likera, vina i sličnog. Topi se u ustima.

Evo, baš i nemam puno vremena sada pisati, pa se uz jedan ovako kraći post pozdravljam s vama do sutra.

07.04.2007. u 22:17 • 5 Komentara • Print • #

Fora sa kompresorom

Evo da vam ispričam i fore sa kompresorom.
Kompresor mi je prije svega prijeko potreban kako bi mogao prefarbati svoje makete jednoliko, ravnomjerno sa airbrushom.

Dakle, ovaj cetvrtak sam isao po njega. U Pevcu sam naso lijepe popuste, oku ugodne, cak i džepu. Ok, lijepo sam se spremio u 14 sati kako bi krenuo u Zagreb. Sve je super, za 45 min sam stigao, nije bilo gužve, taman kako sam očekivao. Došli smo do stana i zamijenili aute. Naravno u bratovu Vectru GT smo presjeli. Sunce je žarilo al je žarilo, no naravno kak je to bratov auto, nije bilo klime. STRAVA. Crna sjedala, crni auto, crna komandna ploča samo što mi se nije otopila i razlila. Nema veze, kompresor me ipak čeka. Desetak minuta kasnije stigli smo do Pevca u Jankomiru. Uuuu, oni rashlađuju, uuuu kako divan osjećaj. Ubrzo sam našo odjeljak sa kompresorima! Predivne cijene, 10000 kn, 9200, 4020, 8000... Skoro da me srce nije ostavilo. I konačno! Našao sam ga! Crven Hasta kompresor... No... Nema ih više. Te mrzovoljne krvopije od kupaca mi ostavile tablu sa imenom, samo dan poslije što su objavili popust sa 800 kn na 430, razgrabilo se. Čak se i tragovi noktiju vide na onome što je ostalo na izložbenom, nekoć predivnom Hasta kompresoru. Mrgudi su ga do krvi, do metala izgrebali. Nema frke, ostao nam je još Pevec na Žitnjaku, skroz drugom kraju grada. TO! Još imam šansi! OK, nakon male svađe o tome koliko ja znam o kompresorima sa radnicima svečano i puni nade smo krenuli na Jankomir. Sunce još prži... Mjenjač se topi... Nema frke, metal je još na okupu. Lijepo mi Slavonskom koja povezuje dijelove grada nadajući se da ćemo ikad i stići tamo. A kad ono... Baš danas neki mulac se našao zabit u dva stupa i poginut... BAŠ kad ja idem po kompresor. Normalno, još i ljudi sa posla idu, pola četiri je. Osim onog jadnika još mi je dan bio super. I došli mi na pola puta, a kad ono osjetim fin miris spaljene plastike. Sunce naravno peče, sad više ni šiber ne pomaže, voziš se 10 km/h. E, da... Miris plastike spaljene, nešto se dimi okolo... Ma to je auto ispred nas sigurno. Ljudi već prolaze, mašu nam, blicaju, trube, manijalački bježe. Nešto nam postaje sumnjivo... Dim već ulazi kroz ventilaciju u kabinu. Hm, hm. Ne može biti... Ne... Auto gori... Nakraju smo nekako uspjeli stati, ipak 10 km/h kroz cijeli grad je brzina zvuka. A kad se počelo dimit al dimiiiit. Naravno, auto je zakuhao. Zapalio, svejedno... Ok, parkirali mi na desnu traku. Šta sad? Ljudi prolaze, gledaju, smiju se, mašu, pokazuju prstima maloj djeci... Sunce peče... Nema frke. Dobro, pričekamo malo mi, a onda brat otiđe po vode negdje, u obližnji kafić, samo 1 km daleko. HE HE. Normalno da ljudi još mašu i smiju se... Onaj zlokobni osmijeh i pogled kako me je pogledao tip iz vučne službe je neizbrisiv, ne mogu ga zaboravit, samo je mahnuo i otišo dalje... Nema frke. Odjedamput vidim neki tip se iza zaustavlja, Mercedes, koja pila... Čekaj, poznat mi je taj auto. Naravno, tata stiže sa posla, njegovi kolege već šarafencigere i papige u rukama imaju. Ništa, provire oni u motor, a kad ono... Odvojila se cijev koja dovodi vodu u hladnjak, veselo li veselo. Sve su oni to strpali, riješili, rastavili, sastavili... Utočili par skupih galona vode unutra... Sve OK, možemo dalje! Već smo tu izgubili sat vremena. I više. Konačno smo se nekako doteglili do Jankomira, evo Pevca, velki znak ispred nas. Zadovoljno već trljam ruke! MOJ JE, MOJ, SAMO MOJ!!! A kad ono... Još manja i skuplja ponuda nego na Žitnjaku. Aj niš, vraćaj se natrag na Žitnjak, možda imaju još šta. I tako, opet mi po Slavenskoj, čovječe, da vidiš fantazije! Sad je kolona u našem smjeru opet, a u suprotnom ni jednog auta. Sunce prži auto... Metal se već topi, vjerojatno 45 stupnjeva u kabini. Pet minuta kasnije nestalo je vlažnih maramica... Čudno, vlažne maramice su mi postale najvažnije na svijetu, nisam htio palit ventilatore da ne prokuhamo opet. Mora da je nedavno ugrađen plin u auto kriv. Aj, konačno... Stigli smo na Žitnjak, fenomenala! Gledam ja opet kompresore. Na najgornjoj polici sjaji se žuti Hasta kompresor. Čovječe, makine li, 2.5 konja ima... To otpuše moje makete. I čak se i miniwash dobije uz njega... Ništa, moram tog imat, samo taj mi odgovara. 760 kn... Nema frke. Već sam spreman oprostit se od love. Idem po tipa da mi skine to pakovanje, a kad ono svinja Pevcova slaže da mu se viljuškar preopteretio. Ma seronja jedan... Spreman sam ti dat 760 kn, a tebi je draža čik pauza. Ništa... PET sati sam potrošio uzalud...
Hvala bogu da mi je brat jučer, u petak doneso taj kompresor... Veselio se miniwashu da može prat svoju Vectru...
Ok, bar imam kompresor... Konačno.
Imam još jednu zgodu oko njega, no to moram ostaviti za drugi put.

Vidimo se.
Pozdrav!

07.04.2007. u 00:46 • 6 Komentara • Print • #

Dobar dan i vama

Dobar dan dragi ljudi.
Na nagovor jednog frenda otvoren je novi blog. Za početak, imam nekoliko činjenica, sugestija i zamjerki:

1. Blog.hr mi se ne sviđa... Al što je, tu je. Uzeo sam ga samo radi toga da netko i slučajno klikne na njihovoj naslovnici na moj mali linkić. Inače bi mi bilo puno efikasnije da sam si sam podigo forum na svom hostingu. Al opet što je tu je...
2. Dizajn ću doradit još. Neće biti onaj neki smiješan kopiran odnekud. Web 2.0 (upotrijebite Google) će bit...
3. Svim mojim prijateljima, budućim ili bivšim poručujem da blog nije zezancija (prijašnja iskustva).
4. Naći će se nešto da popunim četvorku...

Da se upoznamo, zovem se Fran, nadobudni 14-togodišnjak. Sve što ima veze sa elektronikom, tehnikom, kompjuterima, curama, izlascima je su moje specijalnosti. Vjerujem da ćete se nasmijat uz ovaj blog... Ni ja se sada ne mogu prestat smijat jer pišem ovakvo šta. Inače, imam brata... Jedna odlična osoba, studira medicinu. Drago mi je što ga imam. Pa evo, provodim dane sjedeći, gledajući dal mi je zid dobro pofarban, maštam o novim maketama koje ću složit. E, da... Bavim se maketarstvom (pokazat ću vam uratke), jedan predivan hobi kojim se ponosim, zaista zahtjeva preciznost i točnost. Upravo sam si nabavio airbrush i kompresor (danas stigo), a nesgode, nesreće i umjereno pogibeljne doživljaje o dobavljanju tih fenomenalnih stvarčica ću vam ispričat sutra, a ako me prsti posluže možda i danas.
U skoli mi OK ide, 5.0... Makar ove godine imam problema sa povijesti, no riješit ću to, naravno čeka me gimnazija druge godine. MIOC će to bit. Matematiko, informatiko ljubavi, stižem! Nemojte mislit da sam neki štreber, imam jednostavno talent za to. Zasad me gledate u OŠ Marija Bistrica, 8B razred, naravno razred koji doprinosi užurbanom ruševnom stanju škole. Ipak, škola je predivna, fenomenalno uređena i zaslužuje sve pohvale. Župan sam Krapinsko-zagorske županije, što je dost zanimljiva zanimacija trenutno.
Dolazim vam iz jednog opće poznatog mjesta (vjerojatno, ako ga nisu sa zemljovida izrezali), Marije Bistrice poznate po vjerskim okupljanjima i hodočasnicima. Imamo jednu crkvu... I kapelicu... I vinograd. I to je to.
Uglavnom, ako vas još nešto zanima, pitajte.
Nemam više vremena sada, probat ću još nešto oko dizajna uredit pa na spavanac.

07.04.2007. u 00:06 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>